Kako bismo pružili usluge na najvišoj razini u sklopu naše web stranice, koristimo se kolačićima. Kolačići nam omogućuju da osiguramo pravilan rad naše web stranice i provedbu njenih osnovnih funkcija, a nakon dobivene vaše suglasnosti, kolačiće koristimo za mjerenje i analizu korištenja web stranice, kao iu marketinške svrhe. Web stranica također koristi kolačiće treće strane za korištenje vanjskih analitičkih i marketinških alata. Kako biste pristali na instaliranje kolačića svih gore navedenih kategorija na vaš krajnji uređaj, kliknite gumb "Prihvati sve". Možete promijeniti pojedinačne postavke kolačića nakon što kliknete gumb "Promijeni postavke". Ako postavke odgovaraju Vašim željama, da biste pristali na instaliranje kolačića na Vašem krajnjem uređaju u opsegu koji ste odabrali, kliknite na gumb "Spremi postavke". Detaljne informacije možete pronaći u Politici privatnosti
A tko bi to danas, nakon toliko godina, bio u stanju nedvojbeno utvrditi povijest, razvoj i širenje Miodule u svijetu? Danas, međutim, znamo da je podrijetlo ovog pića povezano s poviješću Cieszyna. U petom stoljeću prije naše ere, terene oko Cieszyna naseljavala su plemena lužičke kulture, koje su nakon nekoliko stoljeća potisnuli Skiti, pristigli iz Azije, a zatim te krajeve osvajaju Kelti.
U doba vladavine dinastije Piast osnovano je Vojvodstvo Cieszyn. To je nekad bio najistočniji dio pokrajine Šlezije. Stanovništvo se rado naseljavalo u ove krajeve, što nimalo ne čudi ima li se u vidu, planina pod nazivom Zamek (Dvorac), koja već u drugom stoljeću prije nove ere privlači pozornost. Smještena visoko iznad rijeke pružala je sigurnost. Pa zatim, te guste šume koje su se rasprostirale okolo davale su povoljne uvjete za život.
Doseljenici u obližnjih naselja, uglavnom se tada bave lovom i sakupljanjem šumskih plodova, a znali su da s pčelama treba biti prijatelj. Neki čudan nagon prisiljavao ih je da sakupljaju med iz debla, posebnog okusa i koji zacjeljuje rane. Zasigurno su prvu Miodulu pili već naši preci. Nazvali su to slatki medeni sirup za liječenje, zaliven ukusnom, izvorskom vodom.
Kad je, nakon dugog niza godina na ovom području uspostavljena vlast Habsburgovaca, Miodula postaje plemenitija. Ne toliko, zbog poznatog u povijesti Europe i svijeta, magnatskog roda Habsburga, nego i zbog tradicije, koju su stoljećima obožavali mještani. Tijekom vladavine Habsburgovaca pojavljuje se sve više i više velikih poljoprivrednih gospodarstava i mlinova te razvoj proizvodnje alkoholnih pića. Proizvodnja pića Miodula došla je u prvi plan. I tako će i ostati….
Možda je upravo tada, 1772 godine, tijekom vladavine njegova veličanstva Franje Josipa II, Miodula dobila rang carskog i kraljevskog pića. Ako je to tako, možemo sigurno reći da je Miodula izišla iz kmetovskih koliba, gdje se oduvijek pila, liječeći ne samo groznicu, nego i svaku drugu brigu koja je vladala na plemićkim odajama. U starim kronikama carskih i kraljevskih monarhija mogu se naći zapisi koji govore o tome da se cesar krijepio Miodulom „čim bi nakupio gnjeva zbog nerazumnih zahtjeva carice, ili kada bi na povratku iz lova oplakivao ranjene životinja i zato tražio Miodulu od dvorskih sluga.”
Pijući to piće, moguće je bilo „zle misli odagnati, dobre steći i lice s njom osvijetliti” – kako je govorio plemeniti Zagloba, onaj isti koji s gospodinom Wolodyjowskim, odupirući se najezdi Šveđana i Tatara, u trenucima predaha pio upravo Miodulu. S vremenom, na stolovima predaka pojavila se gožalka i okovita. Prvo ime je od toga jer „gori lice od nje”, a drugo od francuskog: eau de vie.
Miodula se u međuvremenu držala čvrsto i nije sljedila nikakvu modu.
Tko je pio u davnim vremenima? Odgovor glasi. Svatko! Kad je došla dosadna kišovit jesen, kad je pao veliki snijeg, utjehu je davala Miodula u dvorcima bogatih rodova. No i u kmetovskim kolibama, ispijala se Miodula u ne malim količinama. Imati prijatelja pčelara, u to doba, bio je veliki uspjeh. Pčelar je znao odabrati najbolji med u odgovarajuće vrijeme, a zatim zaliti „gožalkom“ ili „okowitom“ i ostaviti u hrastovim bačvama; tada druge nisu ni bile poznate, a bile su to zapravo najbolji do sada pronađene. Eto tako je to bilo s našom Miodulom, prste lizati i grlo i smočiti...
Sigurno su se već tada, mudri ljudi pitali: za što je Miodula najbolja? Za crveno meso, kao što je pečena divlja svinja ili jelenji but, ili za ribu možda? A možda je najbolja uz slastice? Odgovor je samo jedan: „Kao što je uz šampanjac sve dozvoljeno– kako kažu Francuzi, pijući ga uz bijelo meso i ribu, ali i uz slastice – tako je dozvoljeno i s Miodulom”.
Reći će tamo neki pa kako to, zaboga, pa to je piće na bazi meda- slatkasto. Za sve? Za svakoga?
Da, da! To je tako korisno piće, jer je zaista za sve i svakoga! Što to znači? To je njegova velika prednost. Probajte, ispijajući lagano i ne obraćajte pažnju na boju. Miodula mora biti ljepljiva kao pčelinji med i opora okusa kao hrastova bačva. Nakon ispijanja klizi uredno preko grla i ide dalje. Takva je naša Miodula, nastala na zemlji Cieszynskoj.
Pitali su jednom neki, a je li prikladna uz kavu, koju je kod nas Turčin dovukao? A još kako! Uz kavu je još i najbolja. Kavu smo prihvatili, a Miodula je naša oduvijek.
Stručnjaci kažu da joj nema premca među slatkim vinima, isto kao Jerez iz Španjolske i Madeira i Porto iz Portugala. U okolini Apenina je najbolji vermut, a Balkan daje fina vina, Miodula pak dolazi iz južne Poljske: iz područja Cieszyn, Skoczow, Szczyrk, Bielsko-Biala.
Oh kakva sreća da svijet već zna o tome!
Miodula - pa sram se priznati u dobrom društvu, da vam nije poznata. Njena povijest je jednostavna, tvrda kao i hrastove bačve u kojim dozrijeva, slatka kao ovdašnji med i čista kao voda iz ovdašnjih izvora.
Došla su takva vremena, da kud god krenete i pitate za Miodulu, čut ćete pitanje:
- „Miodula? Je li to ta iz područja Cieszyna?”
- Ta. Upravo ta, druge takve nema, glasi odgovor. .